alim koji je govorio jezikom kur*ana i sunneta

Sjecanje na šejha Abdul-Kadira Arnauta

'O smirena dušo, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udi medu robove Moje, i udi u džennet Moj! (El-Fedžr, 27-30)

Kada je u pitanju hadis i hadiska nauka, dvadeseti vijek obilježila su trojica ucenjaka, muhaddisa, albanskog porijekla. Nasiruddin Albani, Šu'ajb Arnaut i Abdul-Kadir Arnaut, po ocjeni vecine islamskih ucenjaka, alimi su koji su dali nemjerljiv doprinos toj islamskoj naucnoj oblasti. Iza njih su ostale stotine obradenih kapitalnih djela ranijih autora, koje su oni sistematizirali, naucno valorizirali ili prokomentarisali. Glavnina te objavljene islamske literature je iz hadiske nauke. Sam Abdul-Kadir Arnaut priredio je za štampu oko 150 djela i tako ih približio široj citalackoj publici.

Odlazak velikana

U zadnjih pet godina na ahiret je preselilo nekoliko alima svjetskog glasa medu kojima su Hammad el-Ensari, Omer Felate, Atijje Salim, Ebu Bekr el-Džezairi, Bin Baz, Menna' el-Kattan, Abdussettar Sejjid i Nasiruddin Albani, Muhammed el-Gazali, Mutevelli Š’aravi, Ebul-Hasan en-Nedewi i drugi. Odlazak ucenih izmedu nas, treba nas zabrinjavati. Buharija i Muslim bilježe hadis od Abdullaha bin Amra bin el-Asa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Allah nece povuci znanje od robova tako što ce im ga jednostavno uskratiti, vec se znanje povlaci smrcu uleme. Kada ne ostavi ni jednog alima onda ce ljudi za vode uzimati neznalice koje ce biti pitane i davati odgovore bez znanja. Sami ce biti u zabludi, a i druge ce zabludivati.'
Pored nabrojanih velikana našeg vremena, Allah im se smilovao, nedavno je, tacnije, 14. ševvala 1425. hidžretske ili 26. novembra 2004. godine, na bolji svijet preselio šejh Abdul-Kadir Arnaut. Vijest o njegovoj smrti proširila se munjevitom brzinom islamskim svijetom. Milioni muslimana diljem Zemlje sa nevjericom i tugom u srcu primili su tu vijest, jer je umro covjek koji je nesumnjivo bio jedan od stubova islamskog ummeta. Njegovom smrcu muslimani su, uistinu, izgubili mnogo i veliko je pitanje kada ce medu muslimanima današnjice ponovo stasati ucenjak njegovog profila tako temeljito obrazovan u fundamentalnim disciplinama islamske nauke. Medutim, ono što raduje jesu njegova djela kojima ce se buduce generacije izdašno koristiti.

Šam kao druga domovina

Roden je 1928. godine na Kosovu, ali je zbog politike velikosrpskog hegemonizma, kao trogodišnjak, sa svojim roditeljima morao napustiti rodnu grudu. Utocište im je pružio Damask, drevna prijestolnica islamske kulture i civilizacije i jedan od najvecih naucnih centara u svijetu. Sam ambijent pogodovao je pridošlom djecaku da stice znanja sa neiscrpnog izvora znanosti, s kojeg su se napajali i ucenjaci prije njega, kao što su: Ibn Asakir, Ibn Tejmijje, Ibn Kesir, Ibnul-Kajim el-Dževzije, imami Nevevija, imami Gazalija i desetine drugih ucenjaka cijim znanjem ce se muslimani koristiti do Sudnjeg dana. Prisjecajuci se tog perioda rado je spominjao svoje ucitelje o kojima je s ushicenjem i puno respekta govorio. Tako je jednom prigodom kazao: 'Ja sam rob u potrebi za Allahom Uzvišenim i Svemocnim, Abdul-Kadir Arnaut, ucenik i student koji traži znanje u ovom gradu. Došao sam sa Kosova gdje sam roden. Došao sam kao malo dijete u ovaj grad, gdje sam odgajan, podizan i poducavan, hvala Allahu. Neka Allah nagradi svakim dobrom šejha Saliha Ferfura, Allah mu se smilovao, i njegovu dobru djecu i druge profesore koji su se za mene zauzeli i istinski o meni brinuli kada sam ovamo došao. Uz njih sam ucio i tražio znanje. Posebno neka Uzvišeni obilato nagradi šejha Abdurrezaka el-Halebija, cijim uputama i stavovima se uvijek vodim i orijentišem.'

Muhaddis ovog vremena

Šejh Abdul-Kadir Arnaut je izrastao u alima zavidnog nivoa. Bio je posebno ucen u hadisu, fikhu, usuli fikhu i tefsiru. Ipak njegova specijalnost bio je hadis. Cesto se potpisivao kao 'Hadimus-sunnetin-Nebevije' (sluga Vjerovjesnikovog sunneta). Njegovim najvecim podhuvatom smatra se naucna obrada kapitalnog Ibnul-Esirovog hadiskog djela 'Džami'ul-usul min ehadisir-Resul'. To djelo sažima 'Kutubus-sitte' (šest vjerodostojnih hadiskih zbirki), s tim što je umjesto Ibn Madždžinog 'Sunena' uvrstio 'Muvetta' imami Malika. Djelo je štampano u cetrnaest tomova u izdanju renomirane izdavacke kuce 'Mektebetu daril-bejan' u Damasku, 1389. hidžretske godine.
On ni jednog sagovornika nije ostavljao ravnodušnim. Plijenio je svojom erudicijom, elokvencijom, pronicljivošcu, neposrednošcu, skromnošcu i pobožnošcu. Posebno je bila dojmljiva njegova upucenost u literaturu. Kada bi odgovarao na neko šerijatskopravno pitanje, sticao se dojam da se danima pripremao za taj odgovor. Odmah bi navodio kur'anske ajete, hadise sa prenosiocima, hadiske zbirke u kojima se citirani hadisi nalaze, stepen njihove vjerodostojnosti, zatim literaturu u kojoj se ta mes'ela obraduje, razlicite stavove pravnih škola i mnoge druge pojedinosti koje se ticu tog šerijatskog pitanja. Tokom odgovora ustajao bi i sa polica svoje biblioteke uzimao djela i ukazivao na poglavlja i stranice gdje se mogu naci odgovori.

Muftija i hatib kojeg su slušali i iz drugih zemalja

Zbog svoje rjecitosti i iskrenosti u tumacenju propisa vjere, njegovim hutbama u Damasku, dok mu je bilo dozvoljeno da ih drži, prisustvovali su vjernici cak i iz susjednih zemalja - Jordana i Libana, a redovno su prisustvovali i mještani iz drugih Sirijskih gradova. Jedan od njegovih poštovalaca, rijecima punim sjete, pricao nam je: 'Kada slušamo šejh Abdul-Kadira Arnauta, dok je na mimberu, kao da slušamo Resulullaha, s.a.v.s., jer on govori samo jezikom Kur'ana i hadisa.'

Cak i oni koji se ponekad nisu slagali s njim, ili su mu bili zavidni zbog nedostižnosti njegove naucne mertebe, poštovali su ga i respektirali njegovu ucenost. Iako je iznad ulaza zgrade u kojoj je stanovao krupnim slovima bilo napisano: 'Molimo vas da fetve na vaša pitanja tražite u Ministarstvu za vakufe i vjerska pitanja', unatoc svemu, oni koji su imali cast družiti se s njim mogli su se uvjeriti u stalne posjete studenata, uleme i drugih ljudi koji su bili željni islamskih spoznaja. Posjetioci su kod njega provjeravali svoje stavove, tražili odgovore na odredene me'sele, slušali dersove iz raznih grana islamske znanost i konsultovali se na putu svog naucnog istraživanja.

Poštovanom šejhu nisu dolazili samo oni koji su od njega tražili, vec je bilo i onih koji su šejha velikodušno darivali. Tako je prilikom jedne posjete, petnaestak godina unazad, grupa Kuvajcana, tražeci (fetve) šerijatska rješenja, zatekla šejha sa porodicom u oskudnim stambenim uslovima. Nisu mogli vjerovati da šejh tog nivoa nema adekvatno riješeno osnovnog životnog pitanja. Jedan od njih je ubrzo kupio za šejha veliki stan, u cijem sastavu je bila i poveca terasa sa šadrvanom i zelenilom, te velike prostorije, stotinjak kvadrata u prizemlju zgrade, za potrebe šejhove biblioteke.

Evladova ljubav prema ocu

Njegov najstariji sin prof. Mahmud Arnaut, takode renomirani naucni istraživac islamske kulture i civilizacije u Siriji i islamskom svijetu uopce, najveci je privrženik i zaljubljenik u život i djelo šejh Abdulkadira Arnauta. Profesor Mahmud je i priredivac brojnih djela, posebno iz te oblasti. Njegovim najvrednijim djelom smatra se tahkik (naucna obrada) Ibn Imadovog djela 'Šezeratuz-zeheb', koje je štampano u jedanaest velikih tomova. On je slikovit primjer kako se voli i poštuje otac. Prilikom naših dersova kod šejh Abdulkadira, povremeno bi navracao i on. Kretao se poput sjene. Uvijek bi, pri susretu s ocem i pri odlasku, ljubio ocevu ruku, što je kod nas izazivalo divljenje i cudenje. U razgovorima se vrlo cesto pozivao na oca govoreci 'kema kale šejhil-valid, džezahullahu hajren' (kao što kaže moj otac i šejh, Allah ga nagradio dobrom). Kad je šejh bio pocašcen novim stanom, prof. Mahmud je prodao svoj stan i preselio se s porodicom u kvart 'Mejdan' kako bi bio blizu oca i njemu na usluzi.

Idžazetnama cetverici Bošnjaka

Tokom priprema magistarskih disertacija, 1998. godine, Sulejman-ef. Celikovic i pisac ovih redova, kao i hfz. dr. Safvet Halilovic i dr. Šefik Kurdic imali su srecu, posredstvom našeg mentora prof. dr. Husamuddina bin Saliha Ferfura, upoznati šejh Abdulkadira Arnauta. Upravo u prostorijama svoje biblioteke, tri puta sedmicno, on je za nas cetvericu organizirao predavanja iz djela Muhammeda Džemaluddina el-Kasimija (1866 - 1914) 'Fadlul-mubin ala akdil-dževheri es-semin', u kojem je autor uvrstio cetrdeset hadisa iz najistaknutijih hadiskih zbirki gdje je obradio krace biografije muhadisa i pojedinih ravija. To je, ustvari, komentar na imami Adžlunijevo djelo ”El-Erbeine el-Adžlunijje”. Ovaj naš trud ima i posebno znacenje jer smo, na kraju, od poštovanog šejha Abdulkadira, rahmetullahi alejhi, dobili posebne idžazetname (licence) s kojima smo stekli pravo tumacenja navedenog hadiskog djela.

U klasicnom obliku izucavanja vjere, idžazetname su bile garancija da su osobe koje su ih dobivale stekle moralni i naucni kredibilitet za daljnje prenošenje islamskog znanja iznesenog u odredenom djelu. Takav oblik transmisije iluma bio je efikasan oblik zaštite od proizvoljnog i nekvalificiranog tumacenja islama. U idžazetnamama se redovno navode imena ucenjaka koji su ucestvovali u prenošenju odredenih znanja, ciji lanac seže do Vjerovjesnika, s.a.v.s., a završava imenima onih kojima je izdata.

Respekt prema bošnjackoj ulemi

Šejh Abdulkadir imao je posebne simpatije prema Bosni i Bošnjacima. To je cesto i isticao. Hvalio je neke svoje savremenike, poput prof Husein-ef. Ðoze, dr. Ahmeda Smajlovica i prof. Kasim-ef. Dobrace. U našim sjecanjima ostace upamceno njegovo obracanje na svecanosti koju je uprilicio naš mentor prof. dr. Husamuddin, Allah ga nagradio najljepšom nagradom, povodom uspješnog okoncanja naših postdiplomskih studija, kojom prilikom je pozvao najeminentnije alime, kulturne i javne radnike Damaska i Sirije, te nekoliko ambasadora nekih arapskih zemalja. Na tom eminentnom skupu rahmetlija je biranim rijecima govorio o Bosni i njenoj ulemi i izmedu ostalog rekao:

'Kada sam išao u Bosnu posjetio sam Sarajevo i biblioteku 'Gazi Husrev-beg' u kojoj se nalaze vrijedni rukopisi iz fikha, hadisa, tefsira i drugih znanosti. Tu sam upoznao prof. Kasim-ef. Dobracu, Allah mu se smilovao, koji mi je omogucio uvid u rukopis Ibn Dževzijevog djela 'En-Nasihu vel-mensuh'. Djelo sam rukom prepisao da bih ga donio u Šam iz te biblioteke. Mi smo slušali od naših starih na Kosovu da su govorili: - Ako padne Istanbul, Sarajevo ce ga podici, a ako padne Sarajevo, Istanbul ga nece podici. - U Bosni ima i bilo je velike uleme. Ko želi da se uvjeri u to neka se obrati na djelo Omera Kehhale 'Mu’džemul-muellifin' i neka pogleda uz koliki broj alima se spominje odrednica el-Bosnevi (Bosanac). Kada sam želio da uradim tahkik (verifikaciju) djela 'El-Kelimut-tajjib', koje je rezime Nevevijevog 'El-Ezkara', istraživao sam ko je to prije mene uradio. Utvrdio sam da je to, izmedu ostalih, uradio i šejh Muhammed el-Handži el-Bosnevi, Allah mu se smilovao. On je uradio i naucnu valorizaciju Bejhekijevog djela 'Hajatul-enbija'', a sam je autor djela 'El-Dževherul-esna fi teradžimi ulemai ve šuarai Bosna'. U Bosni je bilo mnogo uleme koja je studirala na Azheru i vracala se u nju da je osvoji znanjem. Molim Allaha Uzvišenog da se i ovi mladici vrate u svoju zemlju i osvoje je znanjem, inša-Allah.'

Borac za medusobno uvažavanje

Šejh Abdulkadir Arnaut, rahmetullahi alejhi, cesto je spominjao problem politickog nejedinstva i neslaganja u vjeri što je uzrok brojnih nedaca s kojima se muslimani današnjice suocavaju. Posebno mu je teško padalo što se visoka ulema stavlja na stranu korumpiranih i marionetskih režima. Nerijetko je navodio slikovite primjere neslaganja medu islamskim velikanima, poput Ebu Hanife i njegovih ucenika Ebu Jusufa, Muhammeda i Zufera, ali im to neslaganje nije bilo prepreka da se vole i uzajamno poštuju. Takode je govorio o razlikama u mišljenju izmedu imama: Malika, Šafije i Ahmeda i njihovih ucenika koje su se ogledale, uglavnom, u sporednim (furu'), a nikada u suštinskim (usul) stvarima. U prilog ovim stavovima jednom je spomenuo hafiza Ez-Zehebija koji je, pišuci biografije pojedinih alima, uvrstio i biografije onih koji su u nekim pitanjima bili skloni odredenim novotarijama i tako, možda, skrenuli s pravog puta. Po njemu, oni nisu pozivali druge u svoje novotarije iako su ih sami zagovarali i zbog toga su bili predmetom njegove pažnje i respekta. Ipak se, na odreden nacin, ogradio od njih rekavši: 'Nama naša iskrenost, njima njihova novotarija.'

Teško je ocijeniti vrijednost jednog covjeka sve dok on ne umre i ode sa ovoga svijeta. Tako je i u slucaju šejh Abdulkadira Arnauta, Allah ga obasuo svojom milošcu. Njegovim preseljenjem, muslimani cijelog svijeta su izgubili mnogo, jer s njim je zakopana riznica znanja kojim su obasjavani Šam i njegova okolina. Molimo Uzvišenoga Gospodara da obilato nagradi našeg ucitelja u dinu, da mu osigura mjesto u Dženneti-firdevsu, u društvu sa vjerovjesnicima, šehidima, borcima za istinu i ostalim dobrim Allahovim robovima. Amin, ja erhamer-rahimin!